Home Info Sve nijanse mraka

Sve nijanse mraka

by redakcija

Jednom slikarskom posvećeniku, francuskom postimpresionističkom naivnom slikaru, Anri Rusou, poznatijem po nadimku Carinik – počeo je da slika u četrdesetim – sa 49 se penzionisao da bi se posvetio slikarstvu, a veći deo vremena bio je ulični svirač da bi skupio novac za slikarske boje, čitavog života, posebno kada je počeo da slika, rugali su se inferiorni, anemični, sterilni. 

Carinik je bio očaravajući slikar, sav predan platnu i bojama. Slikao je poglavito prizore iz džungle, a da nikada nije bio u divljini, sem u organizovanoj, uređenoj, umivenoj pariskoj botaničkoj bašti. Kada je slikao džunglu koristio je 50 nijansi zelene boje.

Prvi put, u jednom kutu galerije, izložio je 1886. platno Tigar na tropskoj oluji (iznenađen). Slikar i likovni kritičar Feliks Valonton napisao je: Njegov tigar koji iznenađuje plen, alfa je i omega slikarstva. 

Carinik je snažno uticao na Pikasa i nekoliko generacija avangardnih slikara. Kada je Pikaso na ulici naišao na jedan Rusoov rad, koji je prodavan kao platno preko koga će neko drugi slikati, prepoznao je Rusoov talenat i odlučio je da ga upozna. Pikaso je bio neprijatan prema kolegama, ismevao ih je i nisu mu ostajali dužni. Bio je mlađi od Rusoa čitav ljudski život, 37 godina, a 1908. odao je priznanje i iskazao divljenje Rusou, priredivši mu glamurozni banket. 

Kada je Pikaso izrekao sud da je Ruso genijalan slikar, nastao je muk, prestalo je šegačenje. Bio je bolji od svih. Mnogi takvu istinu teško podnose. 

OPŠIRAN SAM, ZNAM 

Opširan sam, znam, da bih smirio ličnu tenziju pre no što napišem ono zbog čega sam seo za mašinu.

Narodna biblioteka Smedereva obeležila je 170 godina postojanja, a program proslave je uobičajen. Infatilan. Iritantan. Sterilan. Populistički. Udvorički. Neznalački. Tuga, čemer i jad. Krpe na zakrpe. Isplivale su sve nijanse neumnog, ljudske bede i mraka.

Lično sam znao sve te persone, direktore Biblioteke u poslednjih 60 godina. Svi su to mesto direktora primali kao počast. Jasno je kao prolećni dan da je sve bilo nezasluženo, a pomilovani su vazda mislili da je voditi Biblioteku za njih, znate, onaj dim! Malenkost. Ispod časti, ma kakva bila. Oni su rođeni za nešto grandiozno. Sadašnja d(r)ama, na čelu Biblioteke, kada se tu zaposlila, govorila je da su seoske biblioteke u Rusiji kao ova naša – neke i bolje – ali ovo je samo Smederevo, koje tri puta beše prestolnica. Možda zato tu jadnu knjigohraniteljicu niko nije uveo u civilizovani svet knjiga, da ne nadmaši baćuške, našu braću, pa i sadašnju, nacionalnu, sred Beograda. Mi bolju nemamo. A i da imamo (M. Dinkić) odakle nam. 

Ni nepismeni svetli knjaz ne bi temeljnije potplitao stvaraoce, osobito pisce, kao što mogu partijski aparatčiki i šeprtlje. Uhode. Spletkari. Evnusi.

Naravno, mobing se podrazumeva, seksističke poruke u ženskom kolektivu su obavezne, a nekih godina, i podvođenje. Da ne pominjem da su zaticani nedolično odeveni. Direktori, da. I Gering se hvatao za pištolj kada bi čuo reč kultura. Što ne bi direktori? Permanentno zastrašivanje radnika da će dobiti otkaz ili biti poslani u seoske biblioteke deo je programa torture. Možda ne u gulag, ne mora uvek da bude ni Sibir ili Sveti Grgur. Znamo mi, šta ćemo sa vama! 

A o knjigama, ko će se razgovarati. I tako će ostati pod prašinom.

Više od pola veka nijedan direktor Narodne biblioteke nije bio inventivan, nije imao veze s kulturom, moralom, knjigom, mozgom. Samo sa komitetom. Floskula: takvo je bilo vreme tužno je, podaničko, poražavajuće, kukavičko, providno, bedno pokriće za poltronstvo i kokošje slepilo. 

Biblioteka je objavila program obeležavanja 170 godina. Lep jubilej. Biblioteka se bavi izdavaštvom. Lepa apanaža, od sujetnih spisatelja. Ako sam bio jasan. Biblioteka ima i knjižaru. Lep procenat od prodaje knjiga drugih izdavača. Ako sam bio jasan. I časopis, za razmenu. Lepo smišljeno, dobro dođe. 

PUT NOVCA, PUT SVILE

Zamislite situaciju, ode čovek u neku novinsku kuću s tiražom za respekt. Hoće da kupi primerak novina. O, ne, mi ne prodajemo. Pa šta, pobogu, radite, pita neupućeni. Kako šta, menjamo tiraž sa drugim novinskim kućama. Ako sam bio jasan.

Miris knjiga neke ljude nagoni na povraćanje i defekaciju. Ta pojava dobila je ime po Japanki Mariko Aoki koja je prva takvo reagovanje predstavila kao nagon. Osoblje biblioteke po definiciji, pored fobije od knjiga pati od fenomena Mariko Aoki ali i od drugih alergija: na prašinu (knjige su kao uinat strahovito alave na prašinu, ne dodirujte ih), odavno je mnoge trebalo rashodovati (knjige su ofucane, musave, zapljuvane), osoblje histeriše kad ugleda pauka koji po knjigama hvata štetočine da mezne i naravno, toliko osoblje ljubi svoj posao da im se povraća kad pomisle na knjige. Nisu samo knjige na meti, nego, jašta, i njihovi tvorci. Pih i fuj, ekskluzivni su noviteti, vokabularnog omalovažavanja pisaca u skromnom fondu maternjeg jezika ocvalih knjižničarki. 

Prijatelji profesora fizike Svetozara Nikolića (meni je predavao Slavko Zatkalik) skupili su od svoje sirotinje, novčane priloge da Biblioteka (koja ne znam na šta od Smederevskog čitališta pre 170 godina do danas troši članarinu, na šta novac iz gradskog budžeta, na šta novac od Ministarstva, na šta…) objavi zbirku pesama Samo je tišina svedok.

Izdavač se bestidno poneo. U korekturi su takve slovne greške ne samo prošle nego i načinjene kao da su se oni koji su na njoj radili inatili, neki simboli su izgubili smisao, čitav autorov trud je obesmišljen. Najmanje što je izdavač morao da uradi – svestan da je bezbrižno sve prepustio Marfiju – bilo je da povuče štampanu zbirku, kad nije pazio, i profesionalno krenuo iznova poslu za koji je odgovoran i plaćen: da otkloni greške, uključujući i nedopustivi dizajnerski nehaj.

Taj uistinu vredan rukopis niko nije ozbiljno pogledao. Profesor Nikolić, uveren sam, zna kada je rođen, a godina na klapni je pogrešna. Nikolić je napisao belešku o sebi, što je samo jedan od težih poslova u pripremi rukopisa i zbog toga je neko morao da pročita makar tu klapnu, ali nipošto onaj koji je glumio korektora, ako ga je uopšte bilo. Zanemarljiv je broj pisaca, čak i među profesionalcima, da im je autobiografska notica stilski ako ne besprekorna, bar podnošljiva. Teško je, kada čovek piše o sebi da odvoji proso od pepela. Nikolić nije izuzetak. 

Nikolić se čitavog života bavio fotografijom i neke, odabrane, uneo je u knjigu. Njemu te fotografije znače. Trebalo bi i nama. Većinu njih, dobar dizajner – a takav treba da vodi brigu o lepoti knjige, dok je u slučaju zbirke Samo je tišina svedok, onoga ko je radio bilo baš briga. Da je kojim slučajem, knjigu opremio koji japanski dizajner, ubio bi se kad bi video šta je uradio. Očigledno je štamparu Nikolićev prvenac bio uzgredni posao. Manje truda, slađi ćar. 

NIJE SVE U NOVCU, NI U ZLATNIM POLUGAMA

Nešto je i u poštenju i savesti, što je izostalo ili ga nikada nije ni bilo. Font, veličina i oblik slova pa i ogromni prored, pokazuju da je neko ko je potpisao ugovor o štampi – ako je iko – neodgovoran i lišen ikakvog osećaja čak i za prored između stihova kao da nikada nije ni čuo da postoje knjige, daleko bilo da je čitao. 

Zločin je tako opremiti knjigu, unakaziti je nemarom, nonšalantnošću i odsustvom predstave o likovnosti. Da je meni neko tako prostački upropastio knjigu, ne bi bilo dovoljno konca ni na zemlji, ni na nebu da ga lično Sveti Luka krpi. 

Znatno duže od pola veka pomno pratim šta smederevski stvaraoci objavljuju, posebno u Biblioteci, i tvrdim da je zbirka Svetozara Nikolića bolja od svega što su, za pomenuto vreme, skupa objavili smederevske perovođe. Sve kad se skupi, a posebno ono što je Biblioteka uz žestok danak pisaca, objavila do Toze Nikolića, mogu da ocenim sa dve reči – užasno se savladavam, valjda ću uspeti, da ne budem vulgaran – pa ću uzeti jednu, bezazlenu: nula! Nula! Trice i, izvinite, kučine! 

Od 24. decembra 1456. kada se upokojio despot Đurađ Branković i smederevskog besednika, autora nadgrobnog slova despotu Đurđu do danas, što će reći od 15. stoleća, evo već smo dobrano načeli šesti vek, niko nije od zavičajaca iznad elegične, misaone, filosofske zbirke Svetozara Nikolića koja stoji uz starozavetnu Pesmu nad pesmama. Biblijska pesma glorifikuje lepotu, život, Gospoda, Nikolićeva, veliča porodični život, slogu, emotivnost, privrženost i tuguje zbog odlaska saputnice. Ta prefinjena, gospodstvena, elegična nota vibrira i kada sklopite knjigu. Nije se dalo profesoru Nikoliću da uživa: uvek se nađe kakva gnjida, vinska mušica da sve zagadi, zagorča.

Nemojte nipošto smetnuti s uma da je Nikolić pesnički autodidakt. Nikoga ne oponaša, a sve nadilazi. Profesor fizike je savremen pesnik. Moderan. Iako izgleda da je jednostavno pisati slobodnim versom, to je privid. Ako nemate osećaj za ritam, pesma postaje tanka proza, ali Nikolić ni u jednoj pesmi nije se okliznuo.

SPREMAN SAM, VAZDA

Spreman sam da odbranim izrečeni stav o izuzetnosti Nikolićeve zbirke pa i poređenje sa starozavetnom Pesmom nad pesmama, pred bilo kojim uvaženim teoretičarem književnosti, estetom, lingvistom, poznavaocem semiotike, stilistike, poetike, profesorom univerziteta.

Koga je briga? Sada već bivši direktor koji je zbirku potpisao kao izdavač, rekao je autoru, koji kao mladić nosi svoje pjesme na ogled (slobodan citat Miroslava Krleže) snebljivo moli da pročita, jer Nikoliću je to prvenac, nije svestan vrednosti, uveren je da su svi pošteni, da će makar iz poštovanja i kolegijalnosti učiniti što je do njih, a ima jednu želju: da to svog biserja, elegičnih vibrata, stihova, pesama, ma pesmetina – objavi, da mu neko od časti kaže vredili što je uradio. 

Konstantin Kavafi za života nije objavio ni jednu zbirku. Ni najveći elegičar Rima, Gaj Valerije Katul. Kantardžija šljiva Vladislav Petković Dis jedva dve, Utopljene duše i Mi čekamo cara. Potonja, Mi čekamo cara donela je ubogom Disu od Dvorske kancelarije milost od 500 dinara. taj poetski krik siromašnog kantardžije snažniji je od urlika na slici Edvarda Munka. Ali, ozbiljan sam, za nas je, pre svega za mene, dovoljno što se Nikolić okuražio i doneo rukopis nekome da prosudi i, htedne li i štampa. Ponudio je kome je naizgled logično, direktoru Biblioteke. Kolegi po katedri. A kolega mu lepo, umilnim glasom, kao da je protojerej stavrofor, ne samo nosilac krsta nego i petokrake, kaže da rukopis neće čitati: kolega, nema potrebe, verujem ja… Da Nikolić piše pesme doznao je koji dan pre te istorijske rečenice. Nije je pročitao pre štampe, uradio je prilično u životu, zar će još i da čita. 

Taj direktor je onomad otišao u penziju. Načinjen je program proslave 170 godina cupkanja u mestu. Niko se nije setio Svetozara Nikolića da mu priredi veče povodom tog jubileja. Naravno, u okviru svetkovine trajanja. Verujem da skromnog autora nisu pozvali jer ko to tamo peva, pa da neki profesor, pardon, promoviše knjigu. Uredno su pozvali blagodarnog autora da bude pljeskač. Da sedi miran u publici. Da, dok govore veličine, slučajno ne šuška, taj povučeni autor najbolje zbirke ne od kako pamtim, nego od 15. stoleća do današnjega dana. Uradio je kako mu je rečeno.

U okviru obeležavanja 170 godina Biblioteke promovisan je navodni dvobroj časopisa Mons aureus. Uistinu, nije odštampan, najavljeni dvobroj već jedan broj. Svejedno. Nije se našlo ni malo mesta u tom broju da se prozbori o poetskom prvencu profesora Svetozara Nikolića. Na 157 strana časopisa za sve je bilo mesta, samo za skromnog profesora, izuzetnog pesnika – nije! Sramno.

Telefonirali su profesoru da sa svojih devet decenija dođe časkom u Biblioteku, direktorova kancelarija je na spratu, da se dogovore kada će mu promovisati knjigu. Ali posle, sad imamo mnogo posla, znate, oko programa proslave. 

Potom je profesor telefonirao mojoj skromnosti da me pozove na promociju. Očekuje me na promociji, rekao je, ali još ne zna kada će biti. Oprezno i dostojanstveno rekao je: Voleo bih da dođete; zovem vas, a vi odlučite, mada mislim da nećete doći.

Još malo smo razgovarali i pozdravili se. Nisam rekao ni da, ni ne.

Sad kažem: Hvala Vam profesore na pozivu. Počastvovan sam, dobro ste procenili. Došao bih radostan, da se ne gadim skotova koji se beslovesno ponašaju. Varvari su se osilili. Oni zaista veruju da sve sa njima počinje i sa njima (daleko bilo!) svršava.

M.S.Pešić

Izvor: SDCafe

Slične vesti

Leave a Comment

error: Sadržaj je zaštićen !!