Home InfoNaše priče Sećanje na stare Smederevce – ribar Dragoslav Tasić Draga Calion

Sećanje na stare Smederevce – ribar Dragoslav Tasić Draga Calion

by redakcija

U čast dolazeće najveće srpske slave, Svetog Nikole, zaštitnika mornara i ribara, a u godini kada stara Smederevska legenda, ribar (alas) Dragoslav Tasić Draga Calion, ili Doktor Cale, kako su ga mnogi stari Smederevci zvali, ima 2 godišnjice; 100 godina od rođenja i 35 od smrti, on je zaslužio da osvežimo sećanje na njega i njegov život. Draga Calion je svojim radom na Dunavu i oko njega, svojim pojavom i šarmom u dužem vremenskom periodu, od 50-tih do 80-tih godina prošloga veka, ostavio dubok trag u Smederevskoj varoši.

Ribar Dragoslav Tasić, po Crkvenim knjigama 4-to je koleno Smederevaca, rođen je 1906. godine i ceo svoj život, praktično do smrti, proveo je sa Dunavom: bio je na Dunavu, pored Dunava i u Dunavu. Bila je to beskrajna ljubav čoveka i reke gotovo 70 godina; jedan su drugom darivali celog sebe. Draga Calion se od svoje rane mladosti bavio ribarenjem po Dunavu sve do II Svetskog rata, jer su se i njegovi otac i stričevi, bavili ribolovom. Inače, otac Drage Caliona je Života Tasić, Solunski borac, koji je kod starih Smederevaca bio daleko poznatiji pod imenom Žika Ćora. Razlog tome je činjenica što je kao učesnik u I Svetskom ratu, izgubio desno oko; uz to bio je i šepav, jer je bio ranjen u levu nogu. Dalje će, umesto Dragoslav, pisati samo Draga!


Dragino venčanje sa Zorkom, 1925.g.Tu su: otac Žika, mati Kosara, Zorkin otac Radovan i drugi Smederevci

Velike ljubavi za Dunav i ribarenje, mladom Dragi nisu bili dovljan izazov, pa se odlučio da bude i matroz; otisnuo se neko vreme na Dunavske šlepove da na njima radi, odnosno da krmani, dok se oni kreću. Po izbijanju II Svetskog rata, Draga se ponovo posvetio ribarenju po Dunavu, Jezavi, Moravi i barama na Smedervskoj Adi. U to vreme uveliko je bio porodičan čovek: imao ženu i decu koje je u teškim uslovima morao da izdržava, bolje reći da prehrani. Inače, sa svojom suprugom Zorkom, sa kojom se venčao 1925. godine, i sa njom je bio 51 godinu u braku, izrodio je 6-toro dece, koji su bili uspešni korisni ljudi; jedni su završili zanate (Industrijska škola), neki srednje škole(Tehnička i Ekonomska škola), a jedan je diplomirao na Mašinskom Fakultetu!
U ratno i poratno vreme gotovo da niko od ribara nije imao motor (pentu) za vožnju čamaca, pa su svoje drvene čamce morali da voze na ruke uz pomoć vesala i/ili krmice. Ne retko, svoje čamce vezivali za šlepove i tako dolazili do odrednica, a u povoljnim vremenskim prilikama čamce su vukli jedecima sa obale Dunava. Radeći tako sa mrežama, u vreme II Svetskog rata, Draga je postao i ribar – ilegalac; prelazio je sa jedne na drugu stranu Dunava i prenosio poruke ilegalcima sa Smederevske na Banatsku stranu, i obratno. Radeći sa Petrom Rusom 12. novembra 1944. godine, metlicom po vrh, na metu od „Tinka“ (1114. km Dunava) do „Kaučine“ i kad su izvlačili mrežu, ugledao je davljenika koji je njemu već bio „poznat“, i zbog toga što je na sebi imao ordenja. Zajedno su leš izvukli iz mreže, odvezli do obale i kod topole na „Kaučini“, privezali za neku žilu u vodi Dunava, i onda požurili u Smederevo da prijave slučaj. U Komandi tadašnje 51. divizije (vojska) prvo su ih saslušali, a onda su Dragu motornim čamcem dovezli do „Kaučine“, prepoznali postradalog, i kazali mu da se radi o Narodnom Heroju Ivanu Milutinoviću! Bio je jako ponosan na ovo što je učinio, jer su ga primili u Maršalatu i nagradili!

Draga sa svojom decom Nikolom i Ljiljanom, 1952.g.  Ponosni – 4., 5. i 7. koleno Smederevaca Tasića

Godine 1948. Draga je sa svojim ribarima osnovao Smederevsku Ribarsku radnu zadrugu, koja je verovatno zbog toga i dobila ime „Heroj Milutinović Ivan“.  Među osnivačima Zadruge bili su: Mihail Sokolov i Petar Čarvišov- (Ruski emigranti), Vitomir Matejić- Čika Tika, Milan Đorđević- Milanče Brašanče, Života Filipović- Žika Duplo Šes, Miodrag Stanković- Dragi Tašita, Života Jovanović- Života Kemer, Josif Remde – Remde Švaba, Dušan Nikolić- Dule Murence.

Draga je bio poznat i kuvanju odlične riblje čorbe. Najčešće je to činio na Petrovdan (Ribarska slava) na Dunavu, kod ribarskog meta „Kaučina“. Čorbu je kuvao u velikom loncu od 20 litara sa vodom zahvaćenom iz Dunava, jer je ona tada bila nezagađena, pa je bilo puno i školjki i rakova. Čorba je servirana u metalnim („gleđosanim“) tanjirima, a jelo se aluminijumskim kašikama. Na riblju čorbu kod Drage dolazili su mnogi zvani i nezvani gosti, pa su se pri nedostatku kašika za jelo, koristile polutke od školjki nataknute na tanji prutić. Dosta kasnije Dragu, kao iskusnog ribara, Uprava Zadruge je postavila na pijaci kod sadašnjeg MUP-a, za kontrolora prispele ribe iz ulova, te ga je zbog toga profesor filozofije u Gimnaziji, Žika Filipović  (član Upravog odbora) prozvao u „Doktor Cale“.
Kad je Ribarska Zadruga 1965. godine rasformirana i prestala sa radom, on je otišao u ribarsku penziju, ali je nastavio sa izradom mreža preostalim ribarima. U stvari Draga nikako nije mogao da se odvoji od svog Dunava, pa je svakog dana odlazio do njega i nastavio da radi poslove koji su mu omogućavali dopunsku zaradu. Na Velikom keju bavio se izradom mreža, jer je znao sve o njima: pletenje mreža i špiglova, četkanje mreža, izrada bubnjeva, kece, meredova, krpljenje oštećenih mreža. Draga je bio poznat i po tome što je u vreme leta na vesla vozio kupače na plažu, a u sezoni lova vozio je lovce po magli na Adu. Jedno vreme imao je 3 čamca, pa je sa jednim sam radio, a druga 2 je „rentirao“ zainteresovanim kupačima da se sami voze oko Ade i Adice, po Dunavu i Dunavcu.

Draga sa smederevskim studentima,1962.g., koji su vrlo rado bili u njegovom društvu

Često je znatiželjnicima o Dunavu, dok je pleo mrežu, pričao ovu anegdotu o „našem“ Dunavu. Učiteljica pitala Petra: „Koja je naša najveća reka?“, a on joj odgovorio: „Pa, Dunav!“, i zato dobio slabu ocenu. Petrova  majka se jako naljutila zbog toga, te je otišla kod učiteljice. I pošto joj je ova rekla za Petrov odgovor, majka je lakonski viknula: „Kako bre, da ubedim dete da Dunav, koga svakog dana gleda  – nije „naša reka!“

Draga je voleo sa prijateljima da sedi u kafani, voleo je da popije i dosta je pušio, voleo je muziku, voleo je sve ljude, omladinu, studente, a naročito decu. Pošto je svakodnevno bio na Keju i oko njega, od ljudi koji su stvarali duh Smedereva, bio je prozvan maskotom Pristaništa. U vreme ranog proleća, zime i kasne jeseni sedeo je u obližnjim kafanama: u „Takovu“ kod Šojke (danas Turistička organizacija), u „Dunavu“ kod Dragana Sline (tu je, čak, imao „svoj sto“), u „Srbiji“ kod Svete (danas Veterinarska stanica), i u bifeu kod Ive Madžara (danas kafić „Luna“).
I inače, u dužem vremenskom periodu novine, još za Draginog aktivnog života i rada, mnoge novine, nedeljnici i časopisi objavljivali su članke i priče o njemu: Politika, Borba, Večernje novosti, Naš Glas,…Sport i Svet, Arena, Globus,..a bio je gost na Radio Beogradu i Radio Smederevu. Pošto je bio jako društven čovek i jedan od najpopularnijihih najintresantnijih likova svoga vremena u Smederevu, mnogim novinarima i književnicima poslužio je kao inspiracija za pisanjenje njihovih novinskih reportaža, pesama i knjiga.
Evo kao je to izgledalo :

1) Novinar i književnik Milosav S.Pešić

A) Tamni vilajet : Pesme i Spisi

B) Smrt je lovac samotan : Zbirka pesama

2) Novinar, istraživač i književnik  Dr Slavko V. Domazet

3) Novinar i književnik Milorad Milanović

4) Inženjer, publicista i književnik Tomislav Stefanović

Na dan smrti 27. januar1981. god. (Sveti Sava) Dragoslava Tasić, alijas Doktor Cale, afirmisani književnik i novinar, Milosav S.Pešić napiso je iskrenu i dirljivu reportažu o Dragi, koja je nakon nekoliko dana objavljena u „Našem Glasu“, umesto nekrologa, pod nazivom “Čamac doktora Caliona“. Iz te reportaže od pre 35 godina navode se neki najzanimljiviji delovi :

…„Krajem januara umro je Dragoslav Tasić, poznatiji kao Doktor Cale, alas, jedan od poslednjih „velikih–malih ljudi“ Smedereva, deo folklora ovog podneblja, legenda i pokazana znamenitost, partizanski saradnik, veza između Smedervskih ilegalaca i partizana u Vojvodini, čovek koji je, 1944. god. na Dunavu, u meži pronašao telo narodnog heroja, general-lajtanta Ivana Milutinovića.“
…Draga je imao drveni čamac, ništa manje čuven od svog vlasnika, koji je u blage prolećne večeri, mnoge žitelje Smedereva i ine, vozikao Dunavom, gore-dole, do Ade, Jugova, Banzine mehane,.. Calion nikad, kao drugi alasi, nije svoj čamac vezivao za obalu. Ostali su svoje čamce -istina novije- , a često i bolje-  vezivali i još ih vezuju, lancima i katancima sa bezbroj šifri, zbog čega su ih namernici, „raspoloženi mladići“ u besu i nemoći, naješće potapali ! Calionovom čamcu se to nikad nije dogodilo. On bi čamac, pri povratku sa reke, iz ribarenja ili posle prevoženja pttnika, nasukao na obalu i otišao. Ako je neko hteo da se vozi – mogao je. A, lepotice, zna se, ludovale su za Calionovim čemcem, dugim šest metara i starim nekoliko decenija.
…U kafani Dunav godinama, na vidnom, gotovo na počasnom mestu, visila je ogromna uramljena fotografija Doktora Caleta. Njgove duboke bore, njegovo lice kojim su ceo jedan surovi ljudski vek orgijali dunavski vetrovi i reka sama. Caletove ruke koje su izvukle na hiljade mreža punih riba, lula njegova, iz koje se godinama vije dim nad vodom, kao  s parobroda, obišli su mnoge izložbe umetničke fotografije.
…U lice Doktora Caleta, više nego u predsednika Opštine i mesne fudbalske zvezde, nekad su bile uperene mnoge kamere. Mračne komore su nosile, kao neprocenjivo blago, kao tajne eliksira života, dunavske vetrove, nevreme, bore, sunce, zore, duboke, razrivene puteve Calionove sudbine, mesečeve mene, pune i prazne mreže, bokale crnog vina iz kafane Dunav, sve.
…Nekada je, s prvim stidljivim suncem, sedeo sa drugarima ispred Dunav kafane, i dole, na keju uz obavezno bokalče crnog vina, pevušio, krpio svoje stare mreže, gledao kako se mlađurija, na obali ljubi, kako  peca, kako brodovi zamiču rekom i činilo mu se da se život odmotava, ali i ne troši.
…Nostalgija je dovela čoveka sa reke u kafanu, a bolje da nije. Sad vidi da se sve promenilo, da nema starih alasa, znanih pesama, poznatih lica. Sve je prošlo kaže Calion. Sve. I, sad ga stigla reuma, uhvatola astma. Leči ga doktor Tripko (dr Tripković)….“


Otvorena „Ulica sećanja“, jul 2013.god., u ulici Kralja Petra I

Ulica sećanja, jedna od prvih fotografija, bila baš fotografija starog Smederevaca – Dragoslava Tasića Drage Caliona.

Nikola Tasić Cale

Izvor: SDCafe

Slične vesti

Leave a Comment

error: Sadržaj je zaštićen !!